Točan uzrok reumatoidnog artritisa i dalje je nepoznat, a medicinska literatura klasificira ga kao autoimunu bolest.

Iako nije direktno nasljedna bolest, današnja medicinska znanost stoji iza pretpostavke da postoje genetske predispozicije kod nekih ljudi koje čine podlogu za razvoj ovog stanja. U najvećem broju slučajeva postoji “okidač“ u obliku infekcije ili nekog čimbenika iz vanjske okoline koji aktiviraju odgovorne gene.

Kada je tijelo izloženo “okidaču“, imunosni sustav počinje proizvoditi supstance koje napadaju kosti zgloba i izazivaju eroziju hrskavice.

Dekubitus (dekubitalni ili trofički ulkus) je gerontološko-javnozdravstveni problem koji rapidno raste upravo u starijim dobnim skupinama. Javlja se kao posljedica ishemične nekroze i ulceracije kože, eventualno i dubljih tkivnih struktura na područjima najviše izloženim pritisku na podlogu, posebice ako je neposredno ispod kože kost. Najčešće su to izbočenja koja stvara križna kost, kvrga sjedne kosti, zglob kuka, gležanj, koljena i laktovi, gdje dolazi do pojačana pritiska kože na bilo koju tvrdu površinu (madrac, invalidska kolica, sredstvo za imobilizaciju, tijesna obuća i sl.).

Osim starije životne dobi, najčešći unutarnji čimbenici rizika za razvoj dekubitalnoga ulkusa su: urinarna inkontinencija, bolesti cirkulacijskog sustava (srčani udar, moždana kap), šećerna bolest, ozljede kralježnice, bolesti periferne cirkulacije, multipla skleroza, određene duševne bolesti i dr.

Periferna neuropatija predstavlja oštećenje perifernog živčanog sustava, tjelesne komunikacijske mreže koja prenosi informacije iz mozga i leđne moždine (centralnog živčanog sustava) prema svim ostalim dijelovima tijela. Periferni živci također šalju i povratne senzorne informacije u centralni živčani sustav. Taj tjelesni komunikacijski mehanizam omogućava nam da znamo kad nas nešto zaboli, kad nam je pretjerano vruće ili hladno.

Periferna neuropatija izobličuje, ometa ili prekida veze i poruke (živčane impulse) između mozga i ostatka tijela. Budući da svaki periferni živac ima specijaliziranu funkciju, osobe pogođene neuropatijom mogu osjećati širok dijapazon različitih simptoma kao što su privremena utrnulost, osjećaj probadanja, oslabljen osjet boli i slabost u mišićima. Teži simptomi uključuju žarenje (osobito noću), paraliziranost, žlijezdane disfunkcije, otežan metabolizam i visoki krvni tlak.

Neke forme neuropatije odnose se na oštećenje samo jednog živca i nazivaju se mononeuropatije. Nažalost, mnogo češći slučaj je višestruko oštećenje živaca odnosno polineuropatija koja zahvaća više udova. Simptomi polineuropatije manifestiraju se u početku simetrično u oba stopala, te postupno progresiraju u gornje dijelove noge prema sredini tijela.

Najčešće ozljede koje dovode do stanja posttraumatskog artritisa su dislokacije te frakture, koje oštećuju površine zglobova. Čak i kada se ozljede zglobova pravilno i pravodobno tretiraju, vjerojatnost da će ozlijeđeni zglob postati artritičan je sedam puta veća nego kod neozlijeđenog zgloba. Također, nakon ozljede se može dogoditi da tijelo izlučuje hormone koji stimuliraju propadanje stanica hrskavice.

Dijabetes je bolest koja se manifestira u obliku povišenog šećera u krvi. Problemi sa šećernim stopalom smatraju se vrlo ozbiljnim budući da su najčešći uzrok hospitalizacije dijabetičara. Većina tih problema nastaje utjecajem dviju komplikacija koje se javljaju kod oboljelih od šećerne bolesti, a to su živčana oštećenja i slaba cirkulacija.

Jedno od kritičnijih stanja koja mogu biti izazvana je dijabetička artropatija, koja predstavlja teški oblik deformiteta noge. Budući da dijabetes oštećuje krvne stanice, te je dotok krvi u stopala smanjen, slaba cirkulacija oslabljuje kosti do te mjere da uzrokuje disintegraciju kostiju i zglobova koji postaju podložniji frakturama. Poradi oštećenja živaca (neuropatija), oboljeli mogu vrlo lako slomiti kost u stopalu a da to i ne primijete. Daljnje kretanje na ozlijeđenoj nozi izaziva nove frakture i dislokacije zglobova, a oštećene kosti vrlo lako mogu probiti kožu i izazvati otvorene rane (dekubitusi).

Postoji više različitih tretmana za ovakvo stanje, međutim najefikasniji i najjednostavniji je ipak prevencija. Pažljivo dnevno pregledavanje nogu za dijabetičare je od velike važnosti kako bi spriječili ili na vrijeme uočili nastale probleme. Nošenje posebne zaštitne obuće preporuča se oboljelima kao prva linija obrane od mogućih ozljeda.

Pes equinovarus je najčešća prirođena deformacija stopala. Javlja se u jedan do dva djeteta na tisuću poroda,češća kod dječaka . Čine ga patološki pomaci u talonavikularnom, talokalkaneusnom i kalkaneokuboidnom zglobu. Kontrakture i skraćenja mekih tkiva sastavni su dio deformacije.

Na vanjskom izgledu deformiteta stopala vide se tri stvari: gležanj i kalkaneus su u equinusu, prednji dio stopala je u aduktusu i varusu (inverzija), a peta u varusu. Nakon prohodavanja se javljaju još dvije deformacije a to su kavusna deformacija (udubljeno stopalo) i unutarnja rotacija distalnog dijela potkoljenice.

1.equinus – plantarna fleksija stopala
2 varus – inverzija stopala i varus položaj pete
3 aductus – usmjerenje prednjeg dijela stopala prema medijalnoj ravnini
4.excavatus – podignuti svodovi stopala

Dvaput je češći u muške djece, više na desnom stopalu, a na oba stopala u 50% bolesnika.
Stopalo s deformacijom PEV uvijek je kraće od zdravog. Prisutna je hipotrofija mišića potkoljenice. Stopalo je u ekvinusnom položaju i nikakva korekcija nije potpuno izvediva. Cijelo je stopalo u inverziji (varusu) tako da je plantarni dio stopala usmjeren medijalno. Prednji dio stopala je aduciran, a lateralni rub ima konveksan oblik. Pokreti u zglobovima stopala su ograničeni u svim ravninama. Hod je moguć samo po vanjskom rubu stopala ili po njegovom dorzumu. Boli se javljaju tek nakon nekoliko godina. Liječenje započinje odmah nakon rođenja, a kirurški zahvat u prvoj godini života.